Šah kao Gimnastika za Dečiji Mozak

Podelite ovu stranu... Share on Facebook
Facebook
0Share on LinkedIn
Linkedin
Tweet about this on Twitter
Twitter
Email this to someone
email

„Sestre Polgar bile su žrtve najdrskijeg ekperimenta svog oca“, donosi podnaslov jednog „novinskog“ članka o Laslu Polgaru. Žuža, Sofija i Judit, prema mišljenju autora, bile su deo „zastrašujuće životne priče“, ništa više do pioni teorije ekpertize jednog od svojih roditelja. Sasvim slučajno, Laslo Polgar, mađarski učitelj šaha i stručnjak na polju školske psihologije, svojim „zverskim ekperimentom“ i devijantnim namerama stvorio je šampione. Stvorio, kako sam kaže, ne rodio. Iniciajalna hipoteza koju je ekperiment trebalo da dokaže je sledeća: svako dete, bilo koje dete, poseduje urođenu sposobnost da postane genije na bilo kom polju, ukoliko njegovo obrazovanje počne rano, pre treće godine života, i specijalizuje se oko njegove šeste godine. Žuža, prva šahistkinja sveta od 1996. do 1999. godine, Judit, nosilac titule muškog velemajstora u šahu iz 1991. (kada je sa svojih petnaest godina oborila rekord Bobija Fišera(!)) i Sofija, šahistkinja, učitelj i umetnik, sve tri visoko obrazovane, sve tri ostvarene u braku, majčinstvu i post-profesionalnoj karijeri, opravdale su hipotezu: velemajstori se stvaraju.

Priča porodice Polgar, koja svakako više inspiriše nego zastrašuje, nosi dve različite, a opet isprepletene pouke. Dok prva poručuje da deca nikada nisu previše mlada da bi se njihov intelektualni razvoj podsticao, druga govori o šahu kao umetnosti, nauci, strategiji i tako, proglašava ovu igru vaspitno-obrazovnim sredstvom velikih mogućnosti.

Od Igranja do Invencije

Iako se o njima retko priča, iako se one još ređe čitaju i citiraju, naučne studije koje se bave ovom temom donose zapanjujuće zaključke. Oni učenici osnovne škole koji su se u svom predškolskom periodu susreli sa šahom, navode istraživanja, u svakodnevnoj nastavi postižu rezultate koji su i do deset procenata viši u odnosu na rezlutate njihovih školskih drugova. Da šah iziskuje poseban način razmišljanja opšte je poznato. Uprkos tome, njegovi potencijali u dečijem razvoju su još uvek zanemareni.

d8ecf6df01f814b92b98e3650f0ca726Dok igra šah, šestogodišnje dete je mirno i fokusirano. Tražeći malo reda i tišine, roditelji će deci dati slikovnicu, bojanku ili tablet. Vrednost edukativnih igara koje su danas mnogobrojne i prilagođene deci svih uzrasta je neosporna. Ipak, koliko njih šestogodišnjake priprema za akademska dostignuća ostaje podložno raspravi. Šah je, uprkos njima, napredan. Ako je poznato da je on vekovima star, a ipak aktuelan, onda se moramo zapitati šta je to što ga održava progresivnim, efektnim i zanimljivim. I na kraju, šta je to što šah čini dečijem umu?

Laički možemo reći da je šah, kao i svaka igra, zabava, takmičenje i druženje. Ipak, to nije ono što ga izdvaja iz mora drugih edukativnih igara i sportova. Igra šaha je, tvrde oni koji je poznaju, naučni ekperiment. Jedna partija nalaže postavljanje hipoteze i njeno testiranje kroz ishod. Posmatrana na taj način, svaka partija šaha je istraživanje – potezi se pažljivo promišljaju, a mogućnosti za pobedu isprobavaju. Igrajući šah, dakle, dete dobija priliku da uči kroz pokušaje i pogreške.

Kao krucijalni deo dečijeg razvoja, učenje je većinski povereno tradicionalnom školskom sistemu. U najvećem broju slučajeva, nažalost, taj sistem je uveliko zastareo, a njegovi prinicipi učenja svedeni na sticanje reproduktivnog znanja. Fukcionalno znanje, sa druge strane, ono koje detetu učitava sposobnosti, veštine i umeća u najpraktičnijem smislu i koje ga čini funkcionalnom jedinkom društva, sposobnom za samostalna dostignuća, uveliko je skrajnuto. Čekajući restukturiranje ovakvog nastavnog sistema, roditelji moraju biti okrenuti vannastavnim aktivnostima koje prevazilaze vaspitno-obrazovne domašaje popularnih sportova i kompjuterskih igara. Mogućnosti su razne, a među njima, šah se ističe kao spontano, napredno i delotvorno pomagalo u sticanju funkcionalnog znanja.

bf20a47c45c4a425afbbdbc19452ffc7Nije slučajno da deca koja rekreativno igraju šah postižu bolje rezultate u nastavi, u prvom redu na časovima matematike i drugih prirodnih nauka. Kao početnik, dete će partiji šaha prilaziti na sasvim naivan način, povlačeći poteze nasumice. Vrlo brzo, dete kroz pravila igre, posmatranjem obrazaca koji dovode do poraza ili pobede, početi da stiče vrednu veštinu logičkog povezivanja informacija. Od igre nasumičnog pogađanja, šah postaje sport strateškog planiranja. Da bi do toga došlo, dete je motivisano da usvoji nekoliko važnih načina razmišljanja. Šah je na taj način mnogo više od matematičke igre. Strateško mišljenje, koje on podstiče, u sebe uključuje i kritičko i kreativno mišljenje. Prvo, kritičko mišljenje, koje nauka naziva i logičkim, u sebe uključuje rezonovanje i donošenje odluka. Procenjujući svoju taktičku poziciju, dete procenjuje suparnika, predviđa njegove poteze i osmišljava svoje. Logička obrada informacija koju ovaj proces zahteva u samom je korenu funkcionalnog znanja. Drugo, kreativno mišljenje, uključujući u sebe i divergentno razmišljanje, podrazumeva kreaciju i invenciju, koje šah podstiče navodeći igrača da promišlja različite mogućnosti za rešavanje problema, procenjuje ih i vrši njihovu selekciju. Obuhvatajući oba tipa, igra šaha neposredno, suštinski menja dečije mentalne aktivnosti i na kraju, rapidno unapređuje njihov kognitivni razvoj.

Zdrav Duh, Zdravo Telo

Tražeći od igrača stalno misaono uspinjanje, od prostorne analize i sposobnosti vizualizacije, preko procenjivanja mogućnosti, predviđanja ishoda i psoledica i donošenja odluka, do čistog, apstraktnog mišljenja i invencije, šah zaista jeste i umetnost i nauka i strategija. Kao gimnastika za mozak, što očigledno jeste, šah nosi i druge, iznenađujuće razvojne potencijale.

Kako je svest o vaspitno-obrazovnim mogućnostima šaha rasla, a polaznici šahovskih sekcija postajali sve mlađi, zabrinutost za fizičko zdravlje dece koja satima sede nad šahovskom tablom i vežbaju svoje poteze se osnovano pojačala. U cilju razumevanja dejstva koje šah kao statični sport ima na mlade igrače u delikatnim godinama ubrzanog fizičkog razvoja, varšavski univerzitet (University of Warsaw) sproveo je studiju nad 73 ispitanika, poljskih dečaka i devojčica uzrasta između osam i devetnaest godina. Studija je, nasuprot prvobitnim očekivanjima, pokazala viši nivo fizičke spreme kod mladih igrača šaha u poređenju sa ostalom decom istog uzrasta. Za neočekivan rezultat studija je predložila sledeće objašnjenje: zadovoljavajuć nivo fizičke spreme kod dece-igrača šaha uslovljen je specifičnim karakteristikama razvijenim tokom treniranja – spremnost na rizik, perfekcionizam, unutrašnja potreba za uspehom, delotvoran učinak uprkos stresu i sposobnost koncentracije i funkcionisanja u takmičarskoj atmosferi. Jedna druga studija, sprovedena na univerzitetu u Filadelfiji (Philadelphia University), ukazala je na činjenicu da je utrošak energije po turniru kod igrača šaha isti kao kod boksera! Svakako, šah kao gimnastika mozga ne može unaprediti dečiji fizički razvoj u istoj meri kao atletske sportske discipline ili discipline sa loptom. Ono što je sigurno i naučnim putem argumentovano je da šah, uprkos uvraženom mišljenju, taj razvoj ne zaustavlja, niti mu šteti. Naprotiv, on kod dece podstiče zrenje takmičarskog duha, koji se spontano i neizbežno, transponuje i na druge sportske, pa i fizičke aktivnosti.

Šahovska Tabla: Stalno i Svuda

IMG_0129Uključujući u sebe bihervioralni i kognitivni razvoj deteta, usput stvarajući pozitivan, takmičarski duh koji dete sportski angažuje, šah zaista deluje kao jedno od najefektnijih vaspitno-obrazovnih sredstava. Neki, poput Polgara, smatraju da nikada nije rano upoznati dete sa tablom i pionima; mišljenja pedagoga i školskih psihologa unekoliko se razlikuju. Dok deo njih tvrdi da je najbolji uzrast za susretanje sa ovom igrom predškolski, oko četvrte godine života, kada deca utiske iz spoljnog sveta upijaju fantastičnom brzinom, drugi preporučuju da treba čekati do osme godine, kada kod dece dolazi do ubrzanog razvoja kritičkog mišljenja, sposobnosti vizualizacije i analize. Preporuka za nastavnike je slična – škole koje su uključile šah u svoje dnevne, učioničke aktivnosti, kod učenika drugog i trećeg razreda primetile su pojačanu motivaciju i zainteresovanost za druge školske aktivnosti. Roditelji se još podstiču da u šah uključe dečake i devojčice podjednako; uprkos popularnom mišljenju, ova igra ne vidi razlike među polovima. I na kraju, čuvati se imperativa. Šah, kao i svaka druga igra u detinjstvu, mora biti samovoljna i oslobođena pritiska. Samo na taj način, kroz zabavu, šah može ispoljiti sve svoje delotvorne prednosti na dečiji razvoj.